Muhamed Elezović

Rođen je u Stocu 03.01.1940. godine. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u rodnom gardu. Završio Višu pedagošku školu, grupa bosanski-ruski jezik u Sarajevu, a kasnije upisao i studirao Južnoslovenske jezike u Novom Sadu. Radio je u mnogim školama, a svoj radni vijek završio je u ustanovi za vaspitno zapuštenu djecu, u Vaspitno popravnom domu u Stocu. U Domu je radio kao nastavnik i kao vaspitač. Mnogi njegovi učenici uspjeli su u životu, a mnogi su položili svoje živote u odbrani Bosne i Hercegovine. U Stocu je živio do 1993. godine, a onda su ga odveli sa ostalim muškarcima Bošnjacima iz Stoca u logor. Iz Jablanice, gdje je pušten iz logora, otišao je u Mostar i uključio Armiji Bosne i Hercegovine. Iz Armije se ponovo vraća nastavničkom pozivu. Bio je raspoređen u Učiteljsku školu, a radio je u svim srednjim školama u Mostaru.

U Stolac se vratio 1998. godine u martu mjesecu, gdje je doživio ličnu tragediju. Ekstremisti HVO-a pokušali su da ga ubiju. I pored toga što je doživio i porodičnu tragediju (izgubio je tri člana porodice, bio u tri logora), Muhamed je odlučio da živi u svom gardu Stocu.

Muhamed Elezović je vrlo rano počeo da piše poeziju. Poeziju piše još od 1958. godine. Taj dar je, kaže, prenio na njega sam ambijent u kome je rastao. Ne treba zaboraviti ni onu drugu, pa i treću stranu. Hamo rado ističe da taj pjesnički dar vuče i sa očeve i sa majčine strane.

Prve pjesme objavio je u "Mladoj Hercegovini)), "Riječi mladih", "Našim danima", "Glasu", "Malim novinama", "Čuvarima Jadrana", "Slobodi" i u "Oslobođenju" (KUN). Od časopisa objavljivao je u "Mostu" (čiji je član Redakcije), "Kabesu" i "Slovu Gorčina" (član Redakcije i Izvršnog odbora).

Još davne 1963. godine pripremio je zbirku poezije "Berač kamenih cvjetova" u izdanju "Paralele", Doboj. Tada je bio urednik i recezent Branko Jovanović. U svojoj recenziji navodi: "Njegovi stihovi su od kamena, ali u isti mah lagani i meki". Zbirka nije tada štampana jer nije bio sa terena njihove opštine.

Zastupljen je u zbirci stolačkih pjesnika Sedam drhataja slutnje ("Drugari"), Sarajevo, 1989. godine. U toj zbirci, kako sam kaže počeo se ostvarivati njegov davni san iz mladosti. U Mostaru je objavio prvu samostalnu zbirku pjesama u izdanju edicije RONDO, Podružnice pisaca HNK - Berač kamenih cvjetova, 1996. godine.

"Elezovićev Berač je interesantan, ne samo po tome što pruža potvrdu o jednoj vrsti spontane poetike, već što se radi o autoru koji piše čulnu poeziju o ljudima i ljubavi, o zavičaju i domovini - jedinim istinama ovog Svijeta koje on poznaje i prihvata. Preko stihova razvrstanih u sedam ciklusa, naročito onih vezanih za ambijent Stoca, Bregave, Begovine i Radimlje.

Elezović ostvaruje svoju korespodenciju sa svim što se zove ljudsko bivstvovanje, u čemu se otkrivaju, neposredni osjećaji autora, meditacije o čovjeku i zemlji, o progonu i izgonu s rodne grude, o čežnji i nadi, o strepnjama i nadama s kojima smo suočeni. Čini se da njegove pjesme liče na bogat mozaik u kome svaki pjesnički glas ima svoju boju i oblik, svoj ponor i vrtlog, svoju suzu i svoj krik, svoje svjetlosti i zanose, i svoje, što bi rekao Mak Dizdar, tisuću ljeta duboke i široke Modre rijeke." (Iz prikaza u Oslobođenju, KUN - Alija Kebo.)

U tom periodu Elezović je vrlo aktivan u Mostaru. Nastupao je na svim književnim manifestacijama kao što su Šantićeve večeri poezije u Mostaru, na Sarajevskim danima poezije u Mostaru. Stalni je gost svih kulturnih manifestacija u Mostaru. U Sarajevu je gostovao više puta. Gostovao je zajedno sa pjesnicima Hercegovine u Kamernom teatru "Ljeto u Kamernom", kao i u prostorijama udruženja pisaca Bosne i Hercegovine.

U septembru 2004. objavio je drugu samostalnu zbirku poezije u izdanju edicije RONDO, Zašto moja smrt spava. Za ovu zbirku poezije recenzije su napisali Dr. Alija Pirić i Mr. Džafer Obradović. U prikazu koji je objavila u listu "Oslobođenje" (KUN), urednica Šamija Rizvanović citira Džafera Obradovića: "Muhamed Elezović, zato što je pjesnik, nakon svega što ga je hinjski snašlo i katilski pretralo, svoju novu zbirku pjesama naslovljava samo na prvi pogled "radoznalom" dječjom sintagmom "Zašto moja smrt. spava?", a iz tog naslova izbija jeza, praiskonska i nepodnošljiva jeza koja ledi krv u žilama i posramljuje svekoliki povjesni humanitet ljudskog poslanstva u Svijetu. Jer vrata svoje smrti ljudi poput pjesnika Muhameda Elezovića sami svojom rukom otvaraju" i njih nikakve ovozemaljske muke ne mogu skrenuti sa njihovog puta. Njihove "modrice po licu prelaze u sljedeći vijek", a modrice u duši ostaju dok traje svijeta i vijeka". U pjesmi "Glava" pjesnik "nas opominje":

"Nemojete me imenom zvati

Bez imena je sigurnije"

"ipak ne možemo da ga ne nazovemo njegovim pravim i jedinim imenom: Pjesnik". (Dž. Obradović)

Drugi recezent Alija Pirić za poeziju Elezovića kaže: "Kako je bitna, možda i najvažnija funkcija poezije, a to znači Književnosti, osobeno prenošenje i izražavanje iskustva, onda je Elezovićeva poezija ispunila u potpunosti ovu temeljnu premisu. Da se nijedna druga funkcija (a jest) nije ostvarila ova bi poezija zasluživala komunikaciju i čitalačku recepciju, odnosno tražila bi svoje potpuno ostvarenje, zato što "modrice po mom licu prelaze u sljedeći vijek". Smrt, nasilje, progonstvo na jednom, a zavičaj, mlinice i stolački mediteranski brevijar na drugom, sretnijem tasu Elezovićeve sirat-ćuprije, kao da se utrkuju s vremenom i pjesnikovom sudbinom koja je upravo takva, životna dvopolna zbilja, u kojoj zamalo prevagne ljepota.

U ovoj poeziji prepoznajemo rukopis jednog pouzdanog, zrelog liričara sasvim autentične misli".

Objavljena djela

Poezija:

SEDAM DRHTAJA SLUTNJE, zajedničko izdanje, 1989.

BERAČ KAMENIH CVJETOVA, 1996.

ZAŠTO MOJA SMRT SPAVA, 2004.

VRISAK U PODNE, BZK "Preporod", Sarajevo-Mostar, 2006.

VRISAK U PODNE, BZK "Preporod", Mostar, 2006.

ZMIJAMA SAM OTROV POZAJMLJIVO, Dobra knjiga, Sarajevo, 2008.