Sarajevo, 2005.

MUZEJ KNJIŽEVNOSTI I POZORIŠNE

UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

GALERIJA MAK

Štampanje kataloga i realizaciju izložbe omogućilo je Ministarstvo za kulturu i sport Kantona Sarajevo

Izdavač: Društvo pisaca Bi H

Za izdavača: Gradimir Gojer

Urednik: Muhamed Ćurovac

Izložba Društva pisaca BiH i Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH

Autor izložbe: Nedim Mušović

Katalog priredili: Nermin Mušović, Muhamed Ćurovac

Obrada foto materijala i slog: Rajko Đurica

Tehnička postavka izložbe: Halid Dizdarević i Nermin Sahačić

Design: ART 7 d.o.o., Sarajevo

Štampa: Birograf, Sarajevo

SLOVO U POVODU 60-te GODIŠNJICE DRUŠTVA PISACA BiH

Šezdeset godina Društva pisaca BiH nije samo stanovita obljetnica...

To nije samo činjenica u povjesti našega Društva...

To je mnogo više.

Svih godina svoga života i trajanja Društvo pisaca BiH je uspjelo da bude mjesto okupljanja najprogresivnijih književnih stvaralaca - proznih pisaca, pjesnika, dramatičara, kritičara, esejista, scenarista, libretista...

U isto doba Društvo je pokazivalo i pokazuje senz za primjerenu reakciju u vremenu i prostoru...

Intelektualno artikulirajući energiju društvenih preobrazbi Društvo je uspjelo, u kontinuitetu, graditi slobodan, ničim limitiran prostor u kojem su pojedinačni stvaralački opusi vrlo često donosili onu društvenu konotaciju, postizali ono značenje kojim je ukupna društvena sredina bosanskohercegovačka bila prezentirana u širim europskim literarnim i kulturnim obzorjima.

Nije za zanemariti činjenica da je Društvo pisaca BiH svojom intelektualnom, literarnom, nacionalnom kompozitnošću bilo, a što posebno raduje, i ostalo reprezent složenog bića zemljopisnog prostora i države Bosne i Hercegovine.

Djela pisaca, od kojih su neki i stajali na čelu ovoga Društva, kakvi su Meša Selimović, Isak Samokovlija, Mak Dizdar, Nedžad Ibrišimović, Abdulah Sidran pripadaju onoj riznici najznačajnijih darova duha i duhovnosti na našim prostorima uopće...

Kada danas sagledavamo 60 ljeta koja su protekla od trenutka osnivanja Društva do danas na trenutak, kaleidoskopski pred oči izlaze tisuće stranica prvorazredne literature, koja ovu malu zemlju velikih duhovnih dometa uvodi (bar u ovom segmentu stvaralaštva!) u galeriju svjetskog literarnog nezaborava.

Društvo pisaca BiH i u današnjim, suvremenim prilikama odolijeva mnogim izazovima, ali i zaprekama, nevjerojatnim pritiscima iskazujući onu "odvažnost izricanja" kao konstantu moralne okomice u životu ovog živog i otvorenog tijela...

Oduvijek otvoreni za drugo i drugačije mišljenje, ispoljavajući intelektualnu znatiželju i najširi mogući humanistički angažman članovi Društva pisaca BiH bili su i ostali, siguran sam u to, u svim vremenima, ogledalo, ali i svojevrstan korektor opće moralnosti u bh. društvu i bh. državi...

Sarajevo, 09. 12. 2005. godine

Predsjednik Društva pisaca GRADIMIR GOJER

ZAŠTO IPAK TREBA

Ima u Servantesa - mimo Don Kihota - nekih drugih dobrih i poučnih priča. Jedna od njih - baš kao da je u Bosni nastala - govori o nekom čaršijskome nesretniku, što je, tamo neđe, u Sevilji, velike škole učio, pa - preučio. Te ga narod po ulici - ko u Sarajevu jednoga rahmetli Zildžu - stalno ustavljao, svašta zapitkivo, više da se sa njim šegači, nego da kakav odgovor dobije. Zvali ga Stakleni advokat. Kako ovo, kako ono? Otkuda, i zašto, to i to, to i to. A taj im njihov Zildžo, na svako pitanje, imao odgovor. Te ga jednom upitali: a treba li uvažavati književnike? Ne treba, veli im stakleni advokat. Od hiljadu književnika, samo je pokoji, samo je jedan pravi. Da zbog njega gotivimo onih 999, ne ide, ne valja, a i puno košta. A on će se, jedan, svakako nekako snaći - i bez našeg gotivljenja.

To je tako, i teško da može biti drukčije. Ali, postoji, ipak, jedan drugi i drukčiji pogled na činjenicu postojanja osobe koja piše, i pritom ima jaku potrebu da se sa sličnim osobama druži, i udružuje. Ako nam je mučno, od sveopćeg sljepila, možda će nam biti lakše - kad se sastavimo. Ako svoje nevolje i jade u jednu vreću strpamo, možda će nas - htjeti razumjeti. Ko? Takozvana - društvena zajednica. Ko još? Zvana i nezvana - zvanična - vlast. Ko još, ko još? Svako ko ima, a mi, pisci, nemamo - para.

Kada ono - NLO, neidentificirano društveno biće - bude razumjelo da je i najlošiji pisac najbolji ambasador, zbilo bi se nešto čemu se ne nadam. Da nadvlada o jednoj stvari svijest: ljudska istorija, višemilenijsko koračanje čovječanstva kroz čudo vremena. Imaju samo onaj smisao koji im dadne - kultura.

Da ne kažem: pisci, i literatura. Zato, ipak treba.

(Povodom 60-godišnjice od osnivanja prve asocijacije bosanskohercegovačkih književnika)

ŠEZDESET GODINA DRUŠTVA PISACA BOSNE I HERCEGOVINE^*

Šest decenija postojanja i djelovanja asocijacije književnika jedne zemlje ostavilo je u vremenu iza sebe raznoliki dijapazon začetih i uspješno provedenih aktivnosti prožetih heterogenim odnosima različitih epoha koje su nametale specifične i vremenski prikladne ideološko-kulturne normative društvu koje je i samo prolazilo kroz vijugavi razvojni put od Drugog svjetskog rata, poratne tematike, dogmatski obojene postulate marksizma i samoupravnog socijalizma, pa sve do osamostaljenja, agresije na BiH 1992. godine, ratne poetike, te na kraju novog vremena u suverenoj i nezavisnoj BiH. Tokom svoje duge historije Društvo pisaca, kao udruženje književnika BiH u kojoj literati iz cijele zemlje svoje književne afinitete i svoj lični kulturni i umjetnički izraz potvrđuju članstvom, odnosno, pripadnošću toj književnoj organizaciji, u bliskoj je vezi sa svim sferama javnog, političkog i kulturnog života zajednice kojoj neraskidivo pripada, dajući svoj doprinos ukupnom razvoju društva kao cjeline. Primjerno tome, Udruženje književnika, odnosno Društvo pisaca BiH, prolazeći kroz buran spektar mnogostrukih i raznolikih procesa koji su ga u stopu pratili vršeći neminovan uticaj na njegovu djelatnost i naknadni profil, imalo je svoje krajnje domete i padove, razočarenja i uzlete, prilagođavajući se vremenu i epohi u kojoj se zateklo djelujući u skladu s društvenim pojavama i vlastitom savješću, preuzimajući nerijetko na sebe i odgovornu ulogu kulturnog i javnog glasnogovornika, s uticajem, u granicama svojih mogućnosti, i na pravila i promjene u oblasti kulture i socijalnog djelovanja sa značajnim odrazom u javnosti. Pored toga, Udruženje/Društvo je kontinuirano pratilo razvoj bosanskohercegovačke pisane riječi koja u proteklih šezdeset godina bilježi nezaustavan i plodonosni rast u, gotovo, svim sferama književnokritičkih oblika i povijesno-teorijskih perioda i pravaca koji su se začinjali i nametali po inerciji društveno-humanističkih normativa na različitim krajevima svijeta, nošeni prvenstveno potrebom pristajanja uz avangardne društvene i umjetničke promjene i odlučnosti u vlastito usavršavanje metodologije asocijacijskog djelovanja.

Vođena unutarnjim motivima, asocijacija bosanskohercegovačkih pisaca je za sve vrijeme svoga postojanja slijedila put centralizovane organizacije, u početku kao sastavnica Saveza književnika Jugoslavije, pa do samostalnog formiranja asocijacije bosanskohercegovačkih pisaca. Taj put je imao krivudav i isprekidan tok sa nizom kriznih situacija, u skladu sa politički izazvanim krizama i ideološkim opredijeljenostima, koji u posljednjih petnaestak godina potresaju BiH. Tako je i Društvo pisaca tokom svoga neprekidnog rada često bilo prinuđeno da se prilagodi političkoj zbilji, determinirajući svoj status i položaj u javnosti, odbijajući vještački nametnute podjele, ostajući vjerno primarnim idejama umjetnosti i kulturnim porukama u skladu sa afirmacijom i formom književnosti, sazrijevajući zajedno sa povijesnim tokom. Prijelomne situacije u Društvu nerijetko su išle ukorak sa odnosom nadležnih instanci prema literaturi, kulturi i nauci općenito, a ono je vlastitom odgovornošću prelazilo okvire svoga uticaja i djelovanja, kako od akademskih rasprava o književnosti i pisanoj riječi, pa sve do brige o materijalnom položaju i statusu članova.

Društvo pisaca je znatno doprinijelo prevazilaženju često prisutnog mišljenja o relativnoj vrijednosti bosanskohercegovačke književnosti nametnuvši, između ostalog, i određene estetske kriterije širih razmjera kojima se težilo dostizanju viših umjetničkih vrijednosti, čime se postepeno tupio kompleks inferiornosti, naročito u odnosu prema drugim centrima u nekadašnjoj Jugoslaviji, pa i van njenih granica. Za sve vrijeme svoga postojanja Društvo je prelazilo okvire djelokruga, nošeno nužnošću prihvatanja savremenih društvenih promjena i želje za ponaosobnim i organizacijskim usavršavanjima, pa je tako preuzimalo ulogu vizionara i inicijatora određenih kulturnih projekata od kojih su neki postali i tradicionalni, bez kojih se ne bi mogla zamisliti sarajevska i bosanskohercegovačka kulturna zbilja.

Književna djelatnost, koja je u Bosni i Hercegovini posebno došla do ekspanzije početkom 20. vijeka, kroz raznolike novovremene forme, časopise, izdavaštvo, književne natječaje, nagrade, literarne manifestacije, kulturna društva i neformalne skupine (Grupa sarajevskih književnika i dr.), početke rada pozorišta u Sarajevu, a kasnije i u Banjoj Luci, na neki je način bila preteča rada Udruženja književnika, odnosno, Društva pisaca čije je osnivanje bilo samo prirodni proces nastavka uporedne djelatnosti. Rad organizacije kretao se od prvih godina nakon Drugog svjetskog rata, kada se literatura zatekla u vremenu političkog jednopartijskog usmjerenja, tzv. socrealizma, kao nametnutog uzora u kome se nerijetko gubila kreatorska individualnost, pa do postepenog dogmatskog labavljenja, što je dovelo do iznalaženja vlastitog originalnog spisateljskog izraza, neopterećenog prisilnim shvatanjem svrstavanja svog djela u ideološki ispravne okvire. Sve literarne vrste i žanrovi su iskazani i stilski interpretirani kroz osobnu autentičnost. Raznolikost u tradiciji, etničkom porijeklu i intimnom izražaju doprinosile su tematskom bogatstvu u literarnom tumačenju savremenog života i zbilje. Ta različitost je pozitivno uticala i na obogaćivanje literarnog jezika i stilske leksikografije, putem unošenja dijalekatskih i frazeološko-sintaksičkih oblika potvrđujući time osnovno filološko bogatstvo izraza, neophodnog kada je riječ o literarnom stvaralaštvu.

Na žalost, zbog uništene ili nedostupne arhive, kao i zbog nedostatka vremena za jedan sistematičniji i obuhvatniji istraživački pristup, za izložbu i izradu kataloga bilo je veoma teško prikupiti svu potrebnu građu, rekonstruisati određene periode, kao i djelovanje pojedinih ličnosti vezanih za rad Udruženja, odnosno, Društva; no, i pored svega, prikupljeni i prezentovani materijal jasno svjedoči o sadržajnom kontinuitetu djelovanja ove jedinstvene asocijacije. Bez obzira na sve poteškoće, promjene, shvatanja i kritičke osvrte, punih šezdeset godina Društvo pisaca BiH stoji kao svojevrstan kulturni obelisk od iznimnog sveopćeg značaja, postajući, tako, jedna od najznačajnijih umjetničkih institucija u zemlji, neumorno slijedeći put svih društvenih zbivanja, odbijajući javnu marginalizaciju dosljednom djelatnošću i istrajnošću koji su ocrtali jasnu perspektivu za budući razvoj književnosti i kulture općenito.

* Od 1945. do 1993. Ustanova je nosila naziv Udruženje književnika Bosne i Hercegovine

NA KRILIMA VREMENA

Samo nekoliko mjeseci od oslobođenja Sarajeva, početkom oktobra 1945. godine, osnovano je Udruženje književnika Bosne i Hercegovine sa ukupno deset članova. Na tu, naizgled, ishitrenu odluku sarajevskih pisaca koji dotad ni u gradu ni u cijeloj Bosni i Hercegovini nisu imali sličnu organizaciju, uticali su "faktori" u pozadini, Agitprop Pokrajinskog komiteta KR koji su žurili da stvore "transmisiju" za djelovanje u književnim krugovima. Tada su ista takva udruženja nikla i u drugim jugoslovenskim federalnim jedinicama i s tim stvorili bazu za formiranje Saveza književnika Jugoslavije. Formiranje Udruženja bilo je u svakom pogledu i u skladu sa interesima pisaca, koje najbolje potvrđuje činjenica da su sarajevski pisci imali svoju neformalnu Grupu već nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata. Vezivala ih je potreba razmjene mišljenja i socijalne teme, problemi sa izdavaštvom i prodajom objavljivanih djela, saradnje sa piscima iz jačih sredina, beogradske i zagrebačke, ali ponajviše ona obična ljudska težnja da se nalaze sagovornici iz svog "esnafa" i da se, u slučaju potrebe, nađu skupa. Udruženje je značilo iskorak u legalizaciju tih interesa. Istovremeno su književnici formiranjem Udruženja dobili i agitpropovsko usmjeravanje, strogu dresuru socrealizma sovjetskog tipa koja je sadržavala neporecive procjene i ocjene svakog umjetničkog djela i u njiževnosti, i u likovnom stvaralaštvu, u muzici i u svakom drugom obliku umjetničkog iskazivanja. Odmah je uslijedilo i odbacivanje dekadentnih i "kompromitovanih" pisaca, a kroz veliko ideološko rešeto prosijavana je svaka priča, pjesma, esej i sl. S druge strane, u isto vrijeme, pisci Bosne i Hercegovine na domaćem tlu bili su u jugorazmjerima tretirani kao provincijalci, tako da ih nema ni u objavljenim izborima "Jugoslovenske proze" i "Jugoslovenske poezije" (1949. godine). Pogubnost takve situacije u kojoj je ipak najviše dominirao teško podnošljivi pritisak u smislu "Ne talasaj!" nije dozvolio literaturi u BiH da se razmahne, da ostvari nešto više od borbenih i socijalnih tema, ali se već polovinom šezdesetih godina javljaju autori novog naraštaja i od tada cijela bih literatura cvate sve bujnije. To je uveliko i posljedica velikog talasa izgradnje, kad se prvi put u Bosni i Hercegovini pojavljuju brojne naučne i obrazovne ustanove i gotovo u cijelosti nestaje tutorstvo zvaničnih idejnopolitičkih struktura na kulturno i umjetničko stvaraštvo. (...)

Računajući od polovine šezdesetih, Udruženje je preko svoje uprave uvećalo broj susreta pisaca sa čitateljstvom, i do tada su pisci učestvovali u brojnim prilikama; bilo ih je i na radnim akcijama, na prugama Banovići - Brčko i Šamac - Sarajevo, na priredbama prilikom otvaranja domova kulture u selima i malim mjestima i sl., ali to nisu bili rezultati dugoročno planiranih aktivnosti. Susreti pisaca sa čitateljima najprije su planirano i organizovano započeli u Sarajevu i oko Sarajeva, a zatim su se proširili i širom republike, uz učešća pisaca koji su se javili i u drugim sredinama Bosne i Hercegovine. Bile su organizovane i višednevne grupne turneje po cijeloj BiH. Krajem šezdesetih u Sarajevu je rođena ideja da se organizuju Sarajevski dani poezije, uz učešće pjesnika iz drugih jugoslovenskih republika, a poslije i iz inostranstva. Ta danas već tradicionalna manifestacija poezije stara je 44 godine i doista spada u red kulturno-umjetničkih sadržaja koji su prevazišli okvire grada čije ime nosi, tako da dijelom pripada cijeloj bosanskohercegovačkoj zajednici i čini se kao dragulj kakav, koliko znamo, niko drugi u svijetu nema. Za proteklih četrdeset i četiri godine kod nas su ovdje bili mnogi od najznačajnijih pjesnika iz čitavog svijeta; dolazili su iz svih zemalja, sa Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga, i govorili nam poeziju na stotine jezika, napajali se istinom o nama i odnosili je, a istovremeno su uspostavljali i međusobne veze. Iz tih dana poezije sakupljeno je dragocjeno pjesničko bogatstvo koje sad traži preduzimljivog autora koji bi to sredio i upriličio za objavljivanje. (...)

Mutni oblaci puni prijetnje nadvijali su se nad Bosnu i Hercegovinu i prije 1990. godine, kad su samo postali sasvim uočljivi. Kad je u aprilu 1992. godine došlo do rata i prvih pucnjeva, Udruženje književnika našlo se u zbunjujućoj situaciji: jedni pisci su bježali na Pale, drugi u Dubrovnik, Zagreb i Split, a treći u Sloveniju, Austriju i dalje na Zapad, svi pod izgovorom da spašavaju glave. U septembru 1993. godine ubijen je tadašnji predsjednik Predsjedništva Udruženje književnika BiH pjesnik Jakov Jurišić. Srećom, a sreća prati hrabre, u Sarajevu je ostalo još dovoljno snaga da se obnovi asocijacija pod novim nazivom Društvo pisaca BiH i da se još u tim ratnim uslovima organizuje efikasno djelovanje pa i pokrene podlistak "Slovo" kao književno glasilo Društva. Tako obnovljena asocijacija postepeno je širila broj članova i doprinijela daljem rastu kvaliteta bosanskohercegovačke književnosti, obnovljenim Sarajevskim danima poezije, obnovljenim okupljanjem ranijih članova, obnovljenim demokratskim ustrojstvom i obnavljanjem programa koji idu u skladnoj vezi sa novim vremenom i novim mogućnostima.

Obilježavanje šezdesete godišnjice formiranja Udruženja samo je simbolični trenutak koji trasira dalji put i dalje uspjehe Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

(Odlomak iz prigodnog teksta uz 60-godišnjicu Društva pisaca BiH.)

Od vremena moga čelništva u Udruženju književnika Bosne i Hercegovine, da ne povjerujem, proteklo je preko trideset godina i umrlo je više njegovih članova. Ako dobro pamtim, prvo sam bio tajnik te organizacije (1974.-1976.), potom dopredsjednik (1976.-1978.), pa predsjednik (1978.-1979.), na koncu i predsjedavajući (1979.-1980.). Gotovo šest godina, dakle, u kontinuitetu, bio sam u raznim ulogama najužega rukovodstva Udruženja književnika BiH. (...)

Vrlo zanimljivo razdoblje bosanskohercegovačkog društva u tadašnjoj socijalističkoj federaciji, s njime i umjetnosti i kulture. Dramatična studentska 68., a onda i burna 71. obilježile su neke naše članove kao opasne nacionaliste i stavile ih pod posebnu prismotru čuvara tadašnje vlasti, koja je izmišljala svoje neprijatelje i najlakše ih pronalazila među intelektualcima i umjetnicima. Nekolicini je bilo zabranjeno istupanje u javnosti (objavljivanje tekstova, knjiga, nastupanje na književnim večerima, obavljanje odgovornih poslova u Kulturi i obrazovanju); valjalo se, dakle, boriti za vraćanje njihova umjetničkog i ljudskog prava, a to nije bilo nimalo lako. Tako je bilo i kad sam bio tajnik i kad sam bio dopredsjednik i predsjednik. (...)

Nemam nikakvih bilješki koje bi me vodile kroz to vrijeme, ne znam ima li što od dokumentacije sačuvano u arhivi Udruženja, krećem se nesigurnim stazama izblijedjelih uspomena...

Povremeno, bilo je baš burno... Htio sam mnogo u korist svojih kolega, a bio sam zaustavljan na razne načine. Često sam razmišljao o ostavci, ali i ostavka je tada značila šamar aktualnoj vlasti, ne i temeljno ljudsko pravo. Što sam ja, prvo kao tajnik, onda i kao predsjednik i predsjedavajući, mogao učiniti u korist svojih kolega? Tek ponešto.

Udruženje je igralo određenu ulogu u obrani dostojanstva svojih članova, pisane riječi uopće. No, nisu se svi njegovi ugledniji članovi jednako borili za svoje kolege pred moćnicima. Bilo je i među piscima onih koji su i sami željeli biti moćnici. Oni su se bavili politikom i od njih je ovisilo gotovo sve. Kao istaknuti članovi Saveza komunista, bili su u najužim partijskim i državnim tijelima... Mi smo takvih u Udruženju imali podosta (mnogi su mrtvi, neću u ovoj prigodi navoditi njihova imena). Malo je, zapravo, ovisilo od moje upornosti i od moga "autoriteta" čelnika Udruženja, mnogo više od njih. Često sam takvima odlazio na razgovore, molio ih da pomognu onim u najtežim situacijama, dobivao sam obećanja koja nikada nisu bila ispunjena.

Dopredsjednik novoosnovanog Društva pisaca BiH bio sam od svibnja 1993. do svibnja 1997. Vodio sam utemeljiteljsku skupštinu Društva u galeriji "Gabrijel" i pročitao sam Deklaraciju njegovih utemeljitelja. Za četverogodišnjeg mandata, nažalost, to je bilo sve što sam uradio.

Sjećam se jednoga detalja sa spomenute skupštine: Alija Isaković predlaže Društvo književnika, a ne pisaca? Društvo književnika, po njemu, imalo bi elitniji karakter od društva pisaca koje podrazumijeva sve koji nešto pišu. Masovnost takvoga tipa nije nam potrebna, bilo je njegovo obrazloženje. Stavio sam na izjašnjavanje i jedan i drugi prijedlog, prihvaćeno je Društvo pisaca.

I danas mislim da je Isakovićev prijedlog bio pametniji od usvojenog.

Sarajevo, 14. XI. 2005.

(Odlomak iz prigodnog teksta uz 60-godišnjicu Društva pisaca BiH.)

POEZIJA 54

Udruženje književnika Bosne i Hercegovine! To se izgovaralo sa strahopoštovanjem ili, bolje, sa strahom, poput onog Centralni komitet... Bilo je, znači, mnoštvo još nekakvih komiteta ali taj, centralni, bio je nešto, i bilo je još mnogo raznih udruženja, ali samo jedno - književnika.

Kada je grupa nas mladih pjesnika, davno, osnovala nešto što smo nazvali "Poezija 54", javno nas je napala i zabranila nekakva ideološka Komisija centralnog komiteta.

A naša ideja, na koju nisu pristajali, bila je skoro šaljiva, svima nam se prezime završavalo na -ić: Idrizović, Bilić, Prohić, Lukić, Velić, Sekulić...

Najava prve naše književne večeri bilo je na panou naslikano veliko slovo "Ć" - u čiji krug smo se slijevali mi mali "ići". Iz tog kruga, kao nešto što ne pripada našoj šali ali pristaje uz nas, izdvajalo se i isticalo samo ono: Miodrag Žalica.

Među svima nama, tada, samo se za Izeta Sarajlića Kiku moglo reći: ON JE ČLAN UDRUŽENJA KNJIŽEVNIKA!

Svaki član pojedinačno bio je važan taman toliko koliko je Udruženje bilo važno u svojoj ukupnosti. A ono je bilo toliko važno da se mi, nečlanovi, ne bismo usudili priviriti, a kamoli zaći u njegove prostore.

ZATO JE POSTOJAO KLUB KNJIŽEVNIKA. Doduše, i u klub su mogli ući samo članovi Udruženja. Srećom, uvijek bi neki član bio zaljubljen u nekog nečlana i obratno, pa smo u klub ulazili u parovima. (...)

Udruženje je raslo, množilo se i granalo u svoje podružnice da bi moćno, stvarno i vidljivo moćno, protrčalo kroz "Anikina vremena" doguralo i do vremena "kad se carstva mijenjaju".

Kroz te mijene pristizala su sve nova i nova značajna književna imena, javljali se istinski pisci i pjesnici, književni kritičari i teoretičari. Uvijek je, jasno, bilo i onih sklonih raznim dramuletima i dramatizacijama.

Javljali su se i uspješni buntovnici bez razloga i s razlogom, gubitnici ma kako i kuda u životu krenuli. Sjetimo se samo nekih zvijezda na najčešće mutnom nebu Udruženja književnika: Anastazije Bele Šubić, Nedžada Ibrišimovića, nešto kasnije Milana Nenadića i Admirala Mahića... Neki od njih sa umrli, neki pobjegli "iz nigdje u nikud", a neki postali slični svojim negdanjim ideološko-političkim progoniteljima.

Pa opet, neka nas, takvih kakvi jesmo, jer ne može svako biti književnik niti član udruženja književnika, i ne može svako biti pisac niti član društva pisaca. Ali, kako se vrijeme kreće "ko sunce u krugu", možda će se i u ovom djeliću svijeta desiti neke temeljnije promjene.

Novembar, 2005.

(Odlomak iz prigodnog teksta uz 60-godišnjicu Društva pisaca BiH)

Svako sjećanje na nešto što je bilo, što znademo, što nas je doticalo ili smo pak to živjeli i, preživjeli punim plućima i životom, sva ta naša neponovljiva iskustva koja su ponekad draga, bolna, radosna ili melankolična, ili upravo - sve to zajedno, trebalo bi započeti nekim uzvičnikom ili apostrofom. (...)

Nije bilo tako davno, a bilo jest - davno!

Šezdeset godina slavi Društvo pisaca, bivše Udruženje književnika BiH, a sam sâm već tridesetsedam godina član ove udruge.

Čitam danas dirljivo svjedočanstvo jednog još starijeg člana Društva, tada mladog Nedžada Ibrišimovića, koje govori o susretima sa istaknutim urednicima, izdavačima i piscima: (...) "nisam zaboravio ni jedan od desetak susreta sa Mešom Selimovićem. To su ljudi kojih se čovjek sjeća svaki put kao posebnog darovanja, susrete s njima čovjek nosi kao hedije".

Evo sad ja tražim knjigu na policama, i nalazim je, i zurim u posvetu napisanu naliv-perom, a rukom Skendera Kulenovića, posvećenu Nihadi i meni u Mostaru 07. marta 1969. godine.

Šalim se s Nihadom da sam tada zvanično bio pisac.

Bila je velika čast postati članom Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, koje je još imalo dvoznamenkastu brojku. Ta čast mi je pripala 1968. godine, kada sam imao samo dvadeset tri godine i, doduše, dvije zbirke poezije; primljena su još trojica novih članova koji su bili i po desetak godina stariji, glasalo je članstvo, a meni je svakako u prilog išlo to što sam tih godina bio prisutan u najznačajnijim književnim časopisima i listovima. (...)

Sarajevo, 2.12.2005.

(Odlomak iz prigodnog teksta povodom 60-godišnjice Društva pisaca BiH)

Je li prilično da ja pišem o Društvu, odnosno bivšem Udruženju pisaca Bosne i Hercegovine? Je li? Kad nisam učestvovala u njegovom organizacionom i dnevnom životu, kad nisam nikada pledirala za ličnost predsjednika, sekretara, sastav žirija... nisam sjedila u prostorijama i nadugo i naširoko raspravljala o novoizašlim knjigama i autorima, skandalima, tučama, pijankama?.., što također čini dio života ovog Udruženja.

Pa zašto sam se ipak prihvatila da pišem? Zašto? Odgovor je vrlo precizan i jasan, najjednostavniji mogući: jer sam uvijek vjerovala samo u Knjigu. Njenu moć i njenu istinu. Kada se sada sjećam prelomnih trenutaka u razvoju književnosti Bosne i Hercegovine, u dubokim dilemama koje su tresle i uzbuđivale društveni i kulturni život kako ove sredine, tako i vrste izraza, uvijek je tek knjiga presuđivala. Na primjer, da li postoji muslimanska, odnosno bošnjačka nacija?, dobrim dijelom su presudile, ne kafanski razgovori i tribine pisaca, već djela kao "Derviš i smrt", "Kameni spavač", "Hodža strah", "Ugursuz", itd., da li je hrvatska književnost živa i autohtona, djela Vitomira Lukića, Ivana Kordića itd... koliko je srpska književnost u Bosni bosanska, presudile su knjige Nenada Radanovića, Ranka Risojevića, Stevana Tontića.

Ko će biti predsjednik, urednik, ko će imati kulturološku moć, manje je značajno. Knjiga, to je prvi i posljednji adut u svemu.

I, dolazi rat. Društvo pisaca mi najednom postaje veoma važno. Kao i sve institucije Bosne i Hercegovine. Shvatam da mi je lagodnost mira mogla priuštiti da budem po strani, ali pitanje opstanka svega, pa i ovog društva, nalagalo mi je angažman. Tako, učestvujem u ponovnom njegovom organizovanju i Prvom ratnom kongresu. Tekst koji govori da su pisci u ratom zahvaćenoj zemlji amfore koje prekrivene dubinama čuvaju smisao postanka samog. Još uvijek je aktuelan: "kosmički su, dakle, razlozi koji nas okupljaju: održavamo i branimo pravo na postojanje samo... kao što u malim konzervama, logorskim pećicama na balkonima održavamo veliku kosmičku Prometejevu vatru, mi u svom biću ložimo vatru smisla i opstanka." Dakle, čuvamo Knjigu samu. E, zato što je u pitanju sama Knjiga, zato je i moje društveno uključenje u ovo Društvo bilo prirodno.

Jednog će dana amfore isplivati i biti otvorene za budući, obnovljeni život, pa i život Društva u kojem će se obnoviti i ono do čega mi ranije nije bilo stalo, ali što čini život sam: združivanje po grupama, beskonačne diskusije, skandali, pijančevanje,... itd.

Novembar, 2005.

(Prigodni tekst povodom 60-godišnjice Društva pisaca BiH)

Prvi broj "Slova" objavljen je u januaru 1994. godine i izlazio je mjesečno uz dnevni list "Oslobođenje" do 2000.

Nakon pauze zbog nedostatka materijalnih sredstava, list je ponovo pokrenut i redovno izlazi od maja 2005. kao prilog sarajevskom dnevnom listu "SAN".

Asocijacija bosanskohercegovačkih književnika je oduvijek živ

i mijenama podložan duhovni organizam

Mada zamišljeno isključivo kao esnafska društvena asocijacija Udruženje književnika BiH nikada nije bilo samo to. I u njemu, u samom središtu njegove aktivnosti su se zrcalile sve društvene mijene, pa i potresi, jer je ono najosjetljivije na šira pomjeranja izvjesnih socijalnih devijacija, a nemoguće je biti pripadnikom jednog vremena bez ikakve želje da na nj ne utičete nekim svojim stavom, mišljenjem, odnosom. Pored brige što je Udruženje književnika, u skladu sa svojim mogućnostima, pružalo materijalnu pomoć posebno mladim piscima bez posla i stambene zbrinutosti, samo članstvo u tako jednoj uglednoj društvenoj asocijaciji pobuđivalo je takmičarski duh i želju da svaka naredna knjiga bude bolja od one prošle, a prisustvo velikih pisaca među našim redovima (često su upravo oni bili predsjednici) takođe je širilo podsticajnu svjetlost na nas u to vrijeme mlađe i manje afirmisane stvaraoce.

Mogu se prisjetiti vremena kad sam bio primljen u članstvo Udruženja književnika BiH. Sad više ne pamtim koliko je te 1960. godine prispjelo molbi za prijem, ali veoma rigoroznih uzusa se sjećam. Kandidat je morao imati najmanje dvije objavljene knjige i znatan broj pozitivnih kritika na ta svoja djela. Te godine smo u Udruženje primljeni Slavko Šantić, Velimir Milošević, Sead Fetahagić (za knjigu "Četvrtak poslije petka" dodijeljena mu je nagrada za najbolju knjigu mladog pisca u Jugoslaviji), Vojislav Lubarda i ja. Za svakog ponaosob recenziju je napisao i na Godišnjoj skupštini u cjelini pročitao Hamid Dizdar. Kako smo u svemu udovoljavali tim strogim kriterijima, Dizdareva preporuka prihvaćena je aklamacijom, jer se s mnogo razloga vjerovalo u njegovo veliko čitalačko iskustvo, a i ugled što ga je kao čovjek posjedovao. Dopustiću sebi da napomenem - taj dirljivi gest nikad neću zaboraviti! - Hamid Dizdar je o svom trošku i u svome domu naredne večeri za nas priredio bogat prijem, upoznao nas sa svojima, a potom smo sišli u njegov podrum gdje nam je, uz ugodno ćaskanje, pokazao svoju raskošnu Biblioteku punu raritetnih rukopisa i starinskih književnih izdanja koja su sezala i u dubinu Osmanskog perioda u BiH, što je za nas predstavljalo pravo otkriće. Takođe sam zapamtio jednu književnu veče u Domu kulture iznad Baščaršije (prikazao ga A. Sidran u filmu "Sjećaš li se Doli Bel"), a u sklopu manifestacije "Mjesec dana knjige" kojom je rukovodio Fahro Trtak, a učestvovali smo Veljo Milošević, Hamid Dizdar i ja. Te večeri je Hamid Velji poklonio zbirku pjesama s ovom posvetom: "Cvijeće umire al' miris ostaje". Eto, nakon tolikih decenija, kad god se sretnem s Hamidovim lirskim remek djelom "Tekija" neizbježno se sjetim te posvete.

Kako sam već napomenuo da je Udruženje književnika bilo živ i mijenama podložan jedan duhovni organizam, to su se i podrazumijevala različita preobražavanja u kriterijima prijema. Rigorizam i svi oni uslovi koji su se odnosili na našu generaciju donekle su protokom vremena popuštali, a i voljom predsjednika donosili izmjene koje su nekome izvan samog Udruženja bile potrebne. (...)

Postojanje dvaju velikih jugoslovenskih preduzeća u Sarajevu "Svjetlost" i "Veselin Masleša" takođe je doprinosilo književnom razvoju, a samo članstvo u Udruženju književnika je davalo privilegiju da ponuđeno djelo ovim velikim izdavačima mora biti recenzirano (dvije recenzije), dok su prispjela djela onih koji nisu bili članovi mogla biti vraćena autoru samo nakon urednikovog uvida u eventualni kvalitet.

Nakon ovog nesretnog rata Udruženje književnika BiH postaje Društvom pisaca BiH i doživljava ponovo jednu preobrazbu kojoj tek treba dati ime i književno istorijski je verifikovati. Dobro je što je zadržana tradicija dodjeljivanja nagrade Društva pisaca BiH, potom obnavljanje međunarodne pjesničke manifestacije "Sarajevski dani poezije", a očuvana je i tekovina podružnica, koje danas pokrivaju federalni dio BiH, (a koje su u svom djelovanju potpuno samostalne i neovisne), s neprestanom nadom da ćemo se opet uključiti u zajednički život na onim osnovama koje su ranije tako dobro funkcionisale.

Budućnost je pred nama a u nju moramo vjerovati - šta bi nam kao ljudima još preostalo?

Sarajevo, 30.11. 2005.

(Odlomak iz prigodnog teksta uz 60. godišnjicu Društva pisaca BiH)

RIJEČ PISCIMA

Iako ne osjećam ovu svoju novu poziciju, poziciju predsjednika, lažnom, nego naprotiv istinitom, ipak moja književna pamet tek treba da savlada pojam Društva pisaca Republike Bosne i Hercegovine, jer ja sam se do sada prema tom pojmu odnosio površno i nemarno.

Također se tek moram priviknuti da govorim kada se to od mene očekuje a ne onda kada ja to mogu, hoću i želim.

Ushit kojim ste me obrahatili svojim izborom, drage poštovane kolege i kolegice po peru, s gorčinom predajem tami muka koji je jači od moje želje da sada nešto kazujem. Možda samo ipak ovo: da je društvo pisaca nešto što je piscu u suštini tuđe ali da je odgovornost pisca u društvu pisaca, kudikamo veća nego onda kad je pisac sam.

(...)

Moje književno iskustvo mi govori da je knjiga brana od zla; možda se sada ne bih nosio s ovom svojom zanijemjelošću da sam, kojim čudom, predsjednik čitalaca, a ne predsjednik pisaca.

U svakom slučaju, moći ću govoriti tek onda kada nešto uradimo a do tada ću brinuti o vama i, s ljubavlju, blagim pogledom, čitati vaše knjige.

Hvala!

Sarajevo, maj l 993.